ZVONIMIR KARAKATIC - ljubitelj filmova
Zvonimir Karakatić u bivšem kinu Narodno.
I watch everything that flickers!
|
Ne mogu više sa sigurnošću reći je li Reg koristio baš te riječi, ali znam da je bit bila upravo to.
Gledanje svega što je snimljeno, svega što ima taj fini “titraj” svjetlosti. To je bila jedna od onih malih, gotovo nebitnih situacija: dvadesetogodišnji mladi autori, okupljeni iz različitih zemalja svijeta na UNICA festivalu u Bugarskoj, radili su film o samom festivalu na kojem su se nalazili. Želja im je bila približiti gledateljima, ali vjerojatno prvenstveno samima sebi, što zapravo UNICA jest i tko su zapravo ti ljudi koji dolaze na taj festival. I tako, u svoj sili raznih šaljivih i inih odgovora, gledatelj filma shvati kako je riječ o entuzijastima, veselim, zanimljivim i druželjubivim ljudima koji gaje prijateljstvo prema mnogima sebi sličnima. Bez obzira na nacionalnost, politička i druga uvjerenja. Samo ta jedna rečenica koju je Reg izgovorio, mislim kao odgovor na pitanje “kakve filmove volite gledati”, bila je upravo tako nekako sročena. “I watch everything that flicks”. I u svoj sili raznih šaljivosti, ta je izjava bila ono što je pogodilo samu bit. I u toj rečenici prepoznao sam sebe, kakvog znam od svoje rane, rane mladosti. |
Poster za dugometražni film Arminia Grgića i Zvonimira Karakatića koji obrađuje temu ovog članka. Dostupan je na hrvatskom jeziku, također i sa engleskim titlovima
|
Požega - grad pun kina
Autorovo rano djetinjstvo.
Rođen sam u drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj SR Hrvatskoj, dijelu jedne veće federacije zvane Jugoslavija. Od svoje treće godine živim u gradu koji se tada zvao Slavonska Požega (jer bila je još jedna Požega u Srbiji, pa su ih onda ljudi na taj način razlikovali: naša je bila Slavonska, a ona u Srbiji bila je poznata kao Užička).
Od kad znam za sebe znam i za “crtiće”, a čim sam naučio čitati to je znanje bilo primijenjeno na filmske titlove. Gledanje filmova postalo je nešto što se gotovo može nazvati religijom: “večernje molitve” nakon TV dnevnika i nekoliko puta tjedno odlazak na “misu” u “hram” (kino), gdje su nam propovjednici Forman, Coppola, Spielberg, Eastwood, Zemeckis i mnogi drugi objašnjavali razlike između dobra i zla (nekad na lijep, a nekad na “go ahead, make my day” način), što je to ljubav, a što samo požuda, kako i naizgled ograničeni ljudi mogu napraviti razliku i svijet učiniti boljim mjestom, kao i činjenice da su i najveći ljudi u povijesti čovječanstva bili zapravo samo - ljudi...
I sve to na jedan naizgled jednostavan način, kanaliziran kroz umjetnost i zanatski rad. Tad je Slavonska Požega, sa svojih 20-ak tisuća ljudi u užem gradskom području, imala 4 takva filmska “hrama”. Jedan od njih je čak imao dva ulaza, svaki s jedne strane zgrade. Onaj s “druge strane” koristio se za one koji bi se nakon, za njih posebne, projekcije povukli natrag u svoje zatvoreničke sobe. pogledati nekakav “apaurinski” film (bez nasilja i mogućeg poticanja na bilo kakvo kazneno djelo).
Od kad znam za sebe znam i za “crtiće”, a čim sam naučio čitati to je znanje bilo primijenjeno na filmske titlove. Gledanje filmova postalo je nešto što se gotovo može nazvati religijom: “večernje molitve” nakon TV dnevnika i nekoliko puta tjedno odlazak na “misu” u “hram” (kino), gdje su nam propovjednici Forman, Coppola, Spielberg, Eastwood, Zemeckis i mnogi drugi objašnjavali razlike između dobra i zla (nekad na lijep, a nekad na “go ahead, make my day” način), što je to ljubav, a što samo požuda, kako i naizgled ograničeni ljudi mogu napraviti razliku i svijet učiniti boljim mjestom, kao i činjenice da su i najveći ljudi u povijesti čovječanstva bili zapravo samo - ljudi...
I sve to na jedan naizgled jednostavan način, kanaliziran kroz umjetnost i zanatski rad. Tad je Slavonska Požega, sa svojih 20-ak tisuća ljudi u užem gradskom području, imala 4 takva filmska “hrama”. Jedan od njih je čak imao dva ulaza, svaki s jedne strane zgrade. Onaj s “druge strane” koristio se za one koji bi se nakon, za njih posebne, projekcije povukli natrag u svoje zatvoreničke sobe. pogledati nekakav “apaurinski” film (bez nasilja i mogućeg poticanja na bilo kakvo kazneno djelo).
Central kino nekad.
|
Narodno kino nekad.
|
Danas, kad zajedno s potpuno spojenim prigradskim naseljima ima manje-više 28 000 ljudi, u sada nezavisnoj Republici Hrvatskoj, Požega nema niti epitet “Slavonska”, ali isto tako niti jedno jedino kino. Ništa. Nula.
Za mnoge ljude je takav razvoj stvari prošao gotovo neprimjećeno, shvaćen kao “i to je život”, no za mene i nekoliko mojih istomišljenika je zatvaranje i posljednjeg kina u gradu bio (i ostao) jedan onih čudnih trenutaka za koje nijedno objašnjenje nije dovoljno dobro. Na žalost, takva sudbina nije zadesila samo Požegu već i brojne druge gradove u Hrvatskoj. Mala kina, sada često etiketirana kao “socijalistička”, počela su nestajati.
Za mnoge ljude je takav razvoj stvari prošao gotovo neprimjećeno, shvaćen kao “i to je život”, no za mene i nekoliko mojih istomišljenika je zatvaranje i posljednjeg kina u gradu bio (i ostao) jedan onih čudnih trenutaka za koje nijedno objašnjenje nije dovoljno dobro. Na žalost, takva sudbina nije zadesila samo Požegu već i brojne druge gradove u Hrvatskoj. Mala kina, sada često etiketirana kao “socijalistička”, počela su nestajati.
Jesmo li odustali od kina?
Putovanje u Zagreb vlakom.
Jedino mjesto gdje se moglo normalno u kino postao je Zagreb, glavni grad udaljen gotovo 200 km od Požege.
Je li to daleko?
Je. Otprilike 2 sata putovanja od Požege.
Je li nas to spriječilo i obeshrabrilo u nastojanju da filmove vidimo i u tom, za njih najprirodnijem, ambijentu mračne kinodvorane?
NIJE!
Je li to daleko?
Je. Otprilike 2 sata putovanja od Požege.
Je li nas to spriječilo i obeshrabrilo u nastojanju da filmove vidimo i u tom, za njih najprirodnijem, ambijentu mračne kinodvorane?
NIJE!
|
Odabrani vikendi služili su (i još uvijek služe) odlasku u Zagreb sa samo jednim ciljem: kinom. U što većoj količini. I tako smo došli i do godine kad je trebala biti proslavljena stogodišnjica od prve kino projekcije u gradu Požegi. I baš za taj trenutak “prijatelj po filmu” Arminio i ja poklonili smo svima koji vole film i koji vole naš grad jedan dugometražni amaterski autorski filmski uradak. Nešto što je mnoge podsjetilo kako su stvari nekad izgledale, vraćajući ih bar na trenutak u mladost i neka, bar što se kina tiče, bolja vremena..
|
Arminio Grgić, jedan od autora filma.
|
Dakle, Požega je imala 4 kina. Jedno je bilo “glavno”, i to je (baš kao da je predodređeno) bilo u istoj ulici gdje živim, zapravo točno nasuprot mom domu. Na taj način sam već od svojih najranijih dana bio u prilici vidjeti razne plakate za animirane i dječje filmove, kao i za Tarzane i razne druge filmove čiji su plakati imali ljude ozbiljnih ili smiješnih lica - pa čak i plakate bez lica i ljudi na njima. Partizani su isto tako bili dio kino-folklora, ali (doduše rijetko) i plakati sa slabo odjevenim gospođicama kraj kojih je pisao tada nerazumljivi tekst “zabranjeno mlađima od 18 godina”. Prvi odlazak u kino kojeg se sjećam bio je gledanje “crtića” Walta Disneya. I od tad se počela razvijati ljubav prema tom velikom platnu i svemu što se na njemu može vidjeti. No možemo reći da je ta ljubav postala prava, strastvena ljubav tek nakon filma “Amadeus” Miloša Formana. Nisam bio u godinama kad bi mi taj film bio u potpunosti jasan, no cijeli taj “filmski paket” glazbe, slika, smiješnih situacija sa zarazno-psihodeličnim smijehom Toma Hulcea, a onda opet (za devetogodišnjaka) zastrašujućih prizora F. Murrayja Abrahama pod crnom maskom dok traži i posljednji atom Mozartovog života za Requiem koji je odzvanjao u mračnom kinu, bilo je “ono nešto” što je otvorilo “Pandorinu kutiju” u mom životu i film mi je postao ovo što je i danas. Tu više nije bilo povratka.
Sreća u nesreći (tako su valjda moji roditelji mislili) bila je što mi je to kino bilo u susjedstvu, i što su me svi tadašnji djelatnici kina poznavali. Na taj način sam često znao besplatno pogledati film, što je bilo odlično s obzirom da si nisam mogao priuštiti ulaznicu za baš sve što je igralo.
Sreća u nesreći (tako su valjda moji roditelji mislili) bila je što mi je to kino bilo u susjedstvu, i što su me svi tadašnji djelatnici kina poznavali. Na taj način sam često znao besplatno pogledati film, što je bilo odlično s obzirom da si nisam mogao priuštiti ulaznicu za baš sve što je igralo.
Ugodan razgovor sa dvije istinske kulturne i kino-legende. Međunarodna legenda je na fotografiji, a lokalna legenda (Željko Hiršman) na desnoj strani.
|
Zvonimir Karakatić (ili kako je jedna djevojka u jednom požeškom kafiću svojedobno rekla: "onaj... iz onog filma?") ispred bivšeg kina Central.
|
Nenad Pečur, art director mnogih poznatih filmova (neki od njih su "Pijanist" i "Oliver Twist" Romana Polanskog), moj jako dobar prijatelj i bivši susjed. Jesam li spomenuo da i on obožava filmove?
|
A htio sam sve pogledati. No nisu svi filmovi dolazili u to “glavno” kino (kino “Central”), već su dolazili i u “Narodno kino” koje je bilo na glavnom trgu, u prostoru gdje se sad nalazi Gradsko kazalište, a neki su isto tako bili i u tadašnjoj kinodvorani u sklopu Doma JNA. Tamo je bilo teže ulaziti besplatno, jer tamo nisam bio “domaći”, pa su se tu pokušavale razne smicalice zahvaljujući kojima bi se nekako pogledao film i kad se nije imalo novaca za ulaznicu. Najčešće bi to bio pokušaj spajanja nekoliko starih ulaznica “iste boje” (jer su se razlikovale i po bojama) u jednu “lažnu” s kojom bi se probilo kroz gužvu. Taj proces se toliko usavršio da je bilo moguće i po 5 puta ići u kino uz pomoć dviju pravih ulaznica i nešto ljepljive trake.
Takve akcije postajale su rjeđe kako smo bivali stariji. U vrijeme srednje škole već se moglo nešto i zaraditi, pa kupovina ulaznice više nije bila problem, ali je riješenje jednog problema, prema Murphyjevom zakonu, dovelo do bar jednog novog i još goreg problema. Došao je rat, pa kriza i privatizacija koja je uništila distributera filmova za naše kino. “Narodno kino” postaje nekakav centar za kulturu, pa nakon toga kazalište, Dom JNA biva više puta prenamijenjen i sad napokon ima stalnu funkciju zgrade Veleučilišta, a zatvorska kinodvorana postaje mjesto gdje se drže mise za zatvorenike. I tako, bez filmova i ikakvog ulaganja, malo po malo i kino “Central” biva zatvoreno, a zgrada vraćena vlasniku od koga je ili davnih godina uzeta nacionalizacijom ili samo bila pod zaštitom tadašnjeg SIZ-a za kulturu. Što god da je bila, nije ni važno, jer je u tom trenutku sva prava dobio vlasnik, pa je mogao s njom što god je htio. A htio ju je prodati. I to je učinio. Crkvi. Na taj način joj pečati sudbinu što se tiče namjene: zgrada ciljano građena kao kino, koja je i svojim vanjskim izgledom simbolizirala projekcijsko platno, više nikad neće biti ono za što je originalno namijenjena. I to je život.
Takve akcije postajale su rjeđe kako smo bivali stariji. U vrijeme srednje škole već se moglo nešto i zaraditi, pa kupovina ulaznice više nije bila problem, ali je riješenje jednog problema, prema Murphyjevom zakonu, dovelo do bar jednog novog i još goreg problema. Došao je rat, pa kriza i privatizacija koja je uništila distributera filmova za naše kino. “Narodno kino” postaje nekakav centar za kulturu, pa nakon toga kazalište, Dom JNA biva više puta prenamijenjen i sad napokon ima stalnu funkciju zgrade Veleučilišta, a zatvorska kinodvorana postaje mjesto gdje se drže mise za zatvorenike. I tako, bez filmova i ikakvog ulaganja, malo po malo i kino “Central” biva zatvoreno, a zgrada vraćena vlasniku od koga je ili davnih godina uzeta nacionalizacijom ili samo bila pod zaštitom tadašnjeg SIZ-a za kulturu. Što god da je bila, nije ni važno, jer je u tom trenutku sva prava dobio vlasnik, pa je mogao s njom što god je htio. A htio ju je prodati. I to je učinio. Crkvi. Na taj način joj pečati sudbinu što se tiče namjene: zgrada ciljano građena kao kino, koja je i svojim vanjskim izgledom simbolizirala projekcijsko platno, više nikad neće biti ono za što je originalno namijenjena. I to je život.
Moderna kina
35mm projektori iz bivšeg kina kaznionice u Požegi.
Ono što je nama, koji ipak kino držimo nečim većim od pukog izlaska, preostalo bile su projekcije Art-kina i Festival jednominutnih filmova (u organizaciji našeg filmskog i video kluba), a onda i ti, već spomenuti, odlasci u Zagreb. Tamo smo spoznali jednu drugu stranu kina. To više nije bilo naše “socijalističko” mjesto gdje bi došli i pogledali film i nakon toga produžili van, već cijeli sklop konzumerističkog vrtloga. Filmovi su ono što je posebno najavljivano i čiji traileri se vrte, no za razliku od “našeg” kina, ovdje je sve glasno, puno blještavila i poziva na potrošnju - od popratnog sadržaja u kinu (kokice, piće, nachosi i razne druge “grickalice”, bomboni...) do samog ulaska u kino, koji vodi kroz gotovo cijeli shopping centar. Naglo, shvatili smo kakav je business zapravo taj filmski showbusiness.
U svemu tome zapravo jedino je bitno to što filmove ipak možemo gledati u kinu. Sad u stvarno kvalitetnim kinodvoranama, u svoj sili 3D, IMAX, HFR i tko zna kakvim sve ne formatima i verzijama. I to ne najviše jedan ili dva različita filma, već njih desetak i više na “meniju”, čineći sam odabir nekoliko njih za to jedno poslijepodne i večer najvećim problemom. Nakon što se taj problem riješi i kad se udobno smješten u mračnoj dvorani uvučem u dobar film, ništa više nije važno. Samo film i ja. I potajna nada u čudo i otvaranje nekakve male, ali dobro opremljene kinodvorane i u Požegi.
U svemu tome zapravo jedino je bitno to što filmove ipak možemo gledati u kinu. Sad u stvarno kvalitetnim kinodvoranama, u svoj sili 3D, IMAX, HFR i tko zna kakvim sve ne formatima i verzijama. I to ne najviše jedan ili dva različita filma, već njih desetak i više na “meniju”, čineći sam odabir nekoliko njih za to jedno poslijepodne i večer najvećim problemom. Nakon što se taj problem riješi i kad se udobno smješten u mračnoj dvorani uvučem u dobar film, ništa više nije važno. Samo film i ja. I potajna nada u čudo i otvaranje nekakve male, ali dobro opremljene kinodvorane i u Požegi.
Tko zna, možda na kraju tunela i u našem gradu opet ugledamo kino-sunce. Poput onog koje je sjalo u Bugarskoj, dok je Reg objašnjavao mladim autorima što ljubav prema filmu stvarno jest.
I nakon toga se uputio u kinodvoranu na još jednu od tri projekcije gotovo cjelodnevnog, maratonskog gledanja neprofesijskih filmova na Festivalu UNICA. Nevjerojatno koliko me u nekim stvarima Reg podsjeća na mene. Kvragu, pa i ja na tom festivalu po cijele dane samo gledam filmove.
- Zvonimir Karakatić
I nakon toga se uputio u kinodvoranu na još jednu od tri projekcije gotovo cjelodnevnog, maratonskog gledanja neprofesijskih filmova na Festivalu UNICA. Nevjerojatno koliko me u nekim stvarima Reg podsjeća na mene. Kvragu, pa i ja na tom festivalu po cijele dane samo gledam filmove.
- Zvonimir Karakatić
